Happiness

Piše na mojim jastučnicama iz Istanbula.

I dalje se niko ne zatrči u moj zagrljaj i ne obraduje meni kao moje 12 ma 13 za 2 mjeseca, ma uzimam 14 čudovište. Divljamo petkom neveče i pojedemo skoro cijeli komad Sladoled torte i cijelu gromadu baklave. Dobro, ona. Da ja vidim da može. A ja se smijem i gledam kad će se latiti mobitela ” samo da mi pokaže”. A ko je vidio da neko sa 12 godina i 10 mjeseci, ma 13 za 2 mjeseca ma uzimam 14 izdrži skoro sat bez istog.

Noć prepuna zvijezda i neopisivo lijepa, topla jer ipak šetamo i smijemo se ma svemu onom što se šapuće na uho da drugi ne čuju.

Završile smo s bolnicama, nadamo se zaista se nadamo.

Na sljedeću kafu me vodi rođendansku. Na neko novo mjesto. :))

Misao bosih stopala sa martovske trave:

Kažu da se ugasimo na sat. Ja kažem barem na 10. Miris svježe oprane posteljine i druga knjiga po redu od njih 14.