Lepršava. Lagana. Blaga.
Melika je blijedila svakim danom sve više i više. Poput isprane odjeće koju je nosila godinama. Tamno plave hlače niskog struka i željno dugih nogavica koje je dobila, nekad crna sada više siva majica sa zebrama na oker, ljubičastom i tirkiznom krugu iznenađujeće očuvanom sa natpisom
enjoy the
Samo rupe koje su ne mogu zakrpiti, e samo njih možeš (od)baciti. Baka, knjigovođa u penziji, je štedila svaki fening i njoj usadila (svoje) vrijednosti. A čujte, svako doprinosi dobrobiti čovječanstva (planeta?) na svoj način.
Teška. Nečujna. Nevidljiva.
Dr. Snježana Tucaković, specijalista psihijatrije, joj je prepisala žute tablete. Dobro, bilo ih je u raznim varijantama, ona je odabrala baš te. Nove tehnologije kako tvrde čuvaju boje. I onda ih izbjegavala piti čisto iz eksperimentalnih razloga ispitivajući (svoje) krajnje granice pucanja.
Zašto odabrati i podijeliti samo ove (ne)bitne stvari o Meliki?Da bi se njena priča nastavila ili svršila?
Misao koja me iznenadile sa gitare prije tačno 13 godina i 24 dana (Hvala, Ivana!):
💜
<3
:))
Melikina priča.
Ovo treba moći osjetiti, pa napisati: “Njen život je tekao poput nespretnog plesa u gužvi gdje pokušavjući izbjeći ljude samo više smeta(š) (svima) i ometa(š) (sve).”
Brine me kad prepoznam taj ples. Mnogo mi je draže vidjeti rasplesane mlade ljude, poletne, energične bez izbjegavanja drugih. :))
:’
Ma nije valjda da HIM ovaj emotikon sa apostrofom izvuce?! :))