Svaki put završi tako što uradim NIŠTA. I već dvatri mjeseca tako ukrug. ” Što se mora, teško je.”
Kasna jesen krajem augusta mi ni najmanje ne smeta. Zbogom zbogom!
One subote koje iskrsnu neplanirano i kišne nedelje u pokretu opasno mi poprave volju, želju, mjesec, godinu.. Toliko da bih okrečila sobu koju krečim pešest godina. Bez brige, ovo je post o (ne)krečenju. I mojim ljudima.
Voće i povrće je toliko prerodilo, i preukusno je. Ne znam zašto me sve podsjeća na ljeto ratne ‘93.
Bezbrižni vranci u galopu su mi omiljeni prizor kroz autobuski prozor u povratku.
I sanjam. Nove novcate snove. Ne preispitujem što i kako. Spavam.
Misao koja skakuce po lokvama još uvijek suhih stopala:
Mali krug, ali bitan.
Hvala ti❤️
Hvala i tebi. :)) <3
Nema bitnijeg trus me ❤️
A kako tebi da ne trastam?! 😀
Al hajd ja sam popila sutra ćemo pričat što bi Urban rekao
Urban vala svašta kaže. :))
Ja isto moram frizider ocistiti tacno se kanim ko i ti tako. A znas kako sam nabavio dobar fridz. Prezadovoljan sam 🙂
Ja ću da se pofalim da sam svoj očistila i pola kuhinje. Za dvatri mjeseca ostalo pola. 😀
Deder ti meni reci više o tom fridžu. :))
Bas fin post.
Hvala hvala :)).
Fin osjećaj.