Taze iz karantina.
Sedmica druga.
A da napravim onaj čokoladni sa lješnjakom i onom beton kremom?
Ili možda ovaj domaći sladoled?
A odavno nisam jela rolovanu bakLjavicu.
A onaj voćni ipak?
Mašta baš zna da podivlja.

Misao koja je začuđena na svoj doprinos sutrašnjoj trogodišnjici:
" Tamburalo momče uz tamburu.."

Una je stajal na sedmom ispratu ispred lifta i okretala se. Pod jakim svjetlom ništa joj nije izgledalo poznato. Izvukla je telefon i nakon niza beuspješnih kucanja šifre potrefila i nazvala. Ipak osmi sprat, a ona ne maši brojke. Ona se igra s njima. Popela se još jedan sprat liftom i dvije saksije sa zelenim biljakama su je još više zbunile ispred lijevih vrata. Zastala je, povukla ramena prema gore, uzdahnula i pozvonila. Nije bilo odgovora. Okrenula se oko sebe. Desna vrata su se otvorila i iz njih je izašao plavokosi dečkić, pozdravio je, izvadio ključeve i otkuljučao vrata na koja je ona upravo bila pozvonila i ušao unutra. Tek sad joj postalo sumnjivo što je vrata lifta nisu klepila pri izlazku. I plavi dečkić. I dvije saksije. Sve se to dešavalo jer je ponjela svoj utačkani kišobran. Pogledala je niz vijugave stepenice koje su se završavale ili počinjale u crnoj rupi. Okrenula se i ušla u lift. Možda već sljedeći put potrefi pravi broj ulaza, njega sa kišobranom u ruci koji nosi jer zna da će ona rađe pokisnuti ispod svježe zazelenjele krošnje duda. Definitivno duda. I sunce koje im smije u brk. Ili možda neće. Una se je zamislila. Brojke su se ipak poigrale njome. Lift je zagrmio po ko zna koji put to jutro.

Misao koja je smazala sve osim jednog keksića iz kutije sa srcolikom sredinom:
" Look at the stars
Look how they shine for you
And everything you do
Yeah they were all yellow.."

(Je li samo mene zaHebava blog i ne da da išta odradim? :O)